 P itanje iz naslova sam čuo u BiH mnogo puta, a to pitanje je često praćeno konstatacijom „ne treba nama EU“. Razlog tome je možda deficit demokratije i političkih kriza u BiH, ali sigurno djelimično i onaj hladni odnos i nezainteresiranost EU za BiH.
PIŠE: NEDIM KIRLIĆ A također je u zadnjih deset godina neprijateljstvo prema islamu u porastu. I šta ovo znači? Da li znači da nam nije spas u EU i da važi ona stara „uzdaj se u se i u svoje kljuse“? Da li znači da evropska demokratija nije baš neka demokratija i da je više neka vrsta robovlasničkog sistema i da nam je bolje da se ne prodajemo njima? Može se reći da je na neki način tako, ali to ipak nije cijela istina. Demokratija nije samo glasanje na izborima i višestranački politički sistem. Demokratija znači da su svi ljudi jednaki i da su diskriminacija, govor mržnje i slično po zakonu kažnjiva krivična djela. Evropska demokratija je suprotnost od zatvorenog društva i etničkih konflikata. Ali nije u praksi sve tako lijepo. Belgija je etnički podijeljena, mada ne na onaj način etničkih sukoba kakvi vladali kod nas. U svakoj državi zapadne Evrope postoji segregacija u društvu, postoje imigrantske četvrti koje su stigmatizirane, kao i ljudi koji žive u njima.
Kao što Zygmunt Bauman kaže, individualizacija društva, globalizacija ekonomije i konzumerizam su sa sobom donijeli socijalnu i egzistencijalnu nesigurnost. Dakle, i na „Zapadu“. Vlasti više nemaju političku kontrolu nad ekonomijom, nego ekonomija upravlja vlastima. Ni jedna zapadna država više ne može osigurati posao većini satnovništva, niti stabilnu i velikodušnu socijalnu sigurnost (penzije, zdravstvena osiguranja, i sl.), pa čak ni države koje su imale viziju da 100 % odraslog stanovništva bude zaposleno, poput Švedske. S tim idealom su se davno pozdravili.
U zadnjih desetak godina su anti-imigrantske, a posebno anti-islamske političke partije u Evropi znatno ojačale i u mnogim evropskim državama sjede u parlamentima, dok su u nekoliko država bitan faktor u parlamentu ili sjede čak i u vladi. Francuska, Belgija, Italija, Nizozemska, Danska, Švedska... Čak i u Švedskoj, koja je uvijek bila pojam slobode i demokratije, mada ni ta prijča nije toliko idealna kao što ljudi misle.
U Švedskoj je pokrenut prvi institut rasne biologije na svijetu, čime su, kao što znamo, Hitler i njemački nacisti bili inspirisani. Osim toga je Švedska sa svojom „neutralnošću“ prije i tokom Drugog Svjetskog Rata bila toliko neutralna da je nastavila da posluje sa nacističkom Njemačkom i prodaje nijemcima željezo (što je naravno pomoglo da nacistička vojna mašina duže održi snažnom). Bila je toliko neutralna da je pustila nacističke trupe da se slobodno kreću preko švedske teritorije (oko milion vozova tokom ratnih godina) i okupiraju Norvešku. Toliko su bili neutralni da su nemali broj jevrejskih izbjeglica vraćali u Njemačku ili Poljsku, jer im nisu željeli dati vizu, boravišnu dozvolu ili izbjeglički status. Mnogi „vraćeni“ jevreji su završili u koncentracionim logorima. U tome svemu su vlasti smislili plavo-žutog tigra i izreku „en svensk tiger“ (švedski tigar), koji je i u 1990-im nekad bio shvaćen kao simbol švedske snage. To što je zanimljivo je da se „en svensk tiger“ također može prevesti kao „šveđanin šuti“, jer „tiger“ je u gramatici radnja (ja, ti, on, ona, ono, mi, vi, oni) od riječi „tiga“ što znači „šutjeti“.
I dan danas traje suočavanje sa vlastitom prošlošću, i dan danas se zna desiti da se u medijima otkrije nekakav novi detalj vlastite nacionalne sramote. Ali sve od kraja Drugog Svjetskog Rata su nacističke i kasnije neonacističke snage postojale u Švedskoj. U težim ekonomskim uslovima su uvijek bili više prisutni. Tako spomenuta nova paralamentarna partija, švedska nacionalistička stranka Sverigedemokraterna („Švedski demokrati“ – SD – koji danas svoju ideologiju ne nazivaju više nacionalizmom nego social-konzervatizmom) i sama vuče veoma očigledne korjene iz neonacizma iz bliske prošlosti. Tek su oko deset godina dovoljno „čisti“ za politiku, ali još uvijek retorika zna biti žestoka i neprijateljska prema manjinskim grupama, posebno prema muslimanima. Na stranačkom kongresu, koga su prenosili na državnoj televiziji kao kongrese drugih stranaka, je jedan visoki funkcioner stranke SD rekao „Islam je najveća opasnost prema Švedskoj danas“ i dobio je ovacije od prisutnih, uključujući i sami vrh stranke.
Stigmatizacija „segregiranih četvrti“, „predgrađa“, gradskih četvrti u kojima većina stanovništva ima korjene izvan Švedske ili su rođeni izvan Švedske, česta pojava. Stigmatizacija stranaca, a posebno muslimana je također nešto uobičajeno. SD imaju mnoge pristalice koji su jako vidljivi na Internetu (bloggovi i forumi), gdje vlada mnogo ekstremnija retorika, kojoj paše samo jedan naziv: rasizam.
Gledajući sentiment pristalica i suptilne i eksplicitne poruke koju šalje stranka SD, sam ja lično dobio bolje razumijevanje nacionaliz(a)ma u BiH i šire. I dan danas u javnom diskursu (u medijima i u političarskom obraćanju javnosti) u BiH vlada etnički ekskluzivistička retorika, neprijateljski nastrojena prema državi BiH ili drugim državama, a isto tako neprijateljski nastrojena prema drugim etničkim grupama/narodima, jer narod se izjednačava sa državom.
SD nemaju nikakva rješenja za ekonomske probleme koji ni Švedsku ne zaobilaze, osim da se otarase stranaca kojima po njihovoj definiciji nije mjesto u Švedskoj. A ta definicija je dovoljno nejasna da bilo koga mogu definisati nepoželjnim, sve kako im paše. U BiH vlada slična situacija. Institucija vlasti ima previše, na svim nivoima je vlast prevelika, donošenje odluka je preteško, jer se ne zna čija je nadležnost čega u kojoj opštini, opštinske, kantonalne ili entitetske vlade (nadležnost države svakako nije). A oni koji se zaklinju u „100 % BiH“, da je upravo ta partija „snaga koju vjerujem“ ili da će „Srpska zauvijek“ trajati, oni ne traže opštu legitimnost među biračima. Oni znaju kako da se obrate kojim biračima, šta da im obećaju i kako da ih zastraše da bi dobili njihove glasove.
Evo, nedavno se konstituirala vlada BiH (ako se tako može znati), što znači da smo saznali etničku pripadnost članova vlade, što je ipak najvažnije. Imena, čovjek/žena, znanje, profesionalizam, stručnost, to je sekundarna stvar. Važno je da je politika skrojena kako treba, jer ipak „narod zna da je to snaga kojoj vjeruju, do 100 % i zauvijek“.
Lako je nalaziti krivce, posebno u multietničkom društvu, a gdje nema drugog etnosa, tu je državi i „crkvi“ – religijskoj instituciji – nerpijatelj žena, peder, komunista, nevjernik ili bilo ko drugi, drugačiji od norme društvenog identiteta. Što se toga tiče, nije velika razlika ni u Švedskoj. Ljudi su svuda isti, teško se odvajaju od svog kolektiva, od svog stada, pa čak i ako nisu rasisti. A što je zanimljivo, stanovnici BiH su mnogo više slični nego što se razlikuju, dok je u EU problem obrnut, tako da je rasizam i fašizam u EU lakše prepoznati. Ko bi mogao nekog (ratnog?) političara u BiH nazvati rasistom i dobiti pravo? Nacionalizam i rasizam nisu toliko odvojeni jedan od drugog.
I šta ustvari znači demokratija? Može li se čovjek dići iznad istorijskog, nacionalnog i etničkog naslijeđa i biti građanin ravnopravan svim drugima? Ili je to uzaludno, s obzirom na to da identitet ne zavisi od čovjeka/pojedinca? Može li čovjek za probleme u društvu i državi prestati tražiti krivca u onom drugom, drugačijem? GORNJIVAKUF.ORG
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove GornjiVakuf.org - internet portala. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. GornjiVakuf.org - internet portala zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara GornjiVakuf.org - internet portala nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
|
Organizacija porodica šehida i poginulih boraca
Optika Sunce
Iz našeg kraja
Sekretar Teatra Fedra "Bugojno"
Bivši ovisnik, danas predsjednik Udruženja "Stop ovisnosti"